U Zagrebačkoj županiji Uskrs, odnosno Vuzem kako se u narodu često naziva, oduvijek je bio jedan od najvažnijih blagdana u godini – vrijeme kada se isprepliću vjera, priroda i svakodnevni život. Nije to bio samo crkveni blagdan, nego i simbol novog početka, buđenja zemlje i dolaska proljeća.
Pripreme su započinjale već tijekom Velikog tjedna. Kuće su se temeljito čistile, dvorišta uređivala, a radovi u polju postupno su se zaustavljali. Na Cvjetnicu su se, osim maslinovih grančica, na posvetu nosile i grančice drijenka, vrbe ili imele. Upravo je drijenak imao posebno značenje – kao biljka koja rano cvate i odlikuje se izdržljivošću, simbolizirao je zdravlje, snagu i dugovječnost, pa se vjerovalo da će takva grančica prenijeti tu snagu na ukućane . Nakon blagoslova, grančice su se zaticale za grede ili stavljale na kuće i gospodarske zgrade kao zaštita od nevremena .
Veliki četvrtak označavao je početak vazmenog trodnevlja i donosio posebnu tišinu i sabranost. U narodu su postojala i brojna vjerovanja – govorilo se da voda u trenutku kada „zavežu zvona“ ima ljekovitu moć pa se njome umivalo za zdravlje i ljepotu. Također se držalo da će onaj tko toga dana jede mlado zelje i salatu „primiti snagu proljeća“ i imati blagostanje kroz godinu .
Veliki petak bio je dan posta i ozbiljnosti, dok je Velika subota donosila užurbanu, ali radosnu pripravu. U kućama se peklo i kuhalo, slagale su se košarice za posvetu, a navečer su se ljudi okupljali na bdijenju. U mnogim mjestima palila se i vuzmica – uskrsni krijes koji je imao snažnu simboliku svjetla i novog života, ali i vrlo konkretnu društvenu ulogu: oko njega se okupljalo selo, razgovaralo i dočekivalo blagdan zajedno .
Na sam Vuzem obitelj se okupljala oko stola, često već nakon rane mise. Blagdanski stol bio je bogat, ali domaći: kuhana šunka, hren, mladi luk, rotkvice i kruh, uz kolače poput orehnjače, makovnjače ili pince . Posebno mjesto imale su pisanice – jaja bojana prirodnim bojama, najčešće ljuskama luka, ciklom ili koprivom, a zatim šarana voskom i ukrašavana biljnim motivima.
Jedan od živopisnijih običaja bilo je i „tucanje“ pisanicama, ali i darivanje djece – u nekim krajevima vjerovalo se da pisanice ili male darove donosi zec, što se u ponekim obiteljima zadržalo i danas, iako u modernijem obliku.
Iako se način života promijenio, mnogi od tih običaja i dalje žive – od posvete jela do obiteljskog okupljanja i šaranja pisanica. Upravo ti mali, ali duboko ukorijenjeni rituali čuvaju duh Vuzma u Zagrebačkoj županiji i podsjećaju na ono što je nekad bilo najvažnije: zajedništvo, vjeru i novi početak koji dolazi s proljećem.
HR 
EN 
DE 
